Mere zaštite od nasilja u porodici
Porodično-pravna zaštita od nasilja u porodici u Republici Srbiji regulisana je Porodičnim zakonom (PZ), gde je izričito zabranjeno nasilje u porodici, članovima porodice priznato je pravo na zaštitu od nasilja u okviru porodice, regulisane su mere porodično-pravne zaštite i uslove pod kojima se one određuju, a predviđen je i uređen poseban postupak po čijim se pravilima postupa u parnici koja se vodi radi zaštite od nasilja u porodici.
Nasilje u porodici definisano je odredbom čl. 197. PZ, tako što je u prvom stavu određeno da se pod nasiljem u porodici podrazumeva “Ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice”, dok su u drugom stavu, samo primera radi, navedeni karakteristični vidovi nasilja u porodici, a to su:
- nanošenje ili pokušaj nanošenja telesne povrede,
- izazivanje straha pretnjom ubistva ili nanošenja telesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu,
- prisiljavanje na seksualni odnos,
- navođenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14. godinu života ili nemoćnim licem,
- ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja sa trećim licima,
vređanje, kao i svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamerno ponašanje.
Nasilje prema članovima porodice, može imati različit oblik ispoljavanja, a same radnje izvršenja nasilja mogu biti veoma različite:
- Fizičko nasilje (batinjanje, udaranje po glavi i telu, čupanje kose, povrede oštrim i tupim predmetima, šutiranje, davljenje, bacanje na zid ili pod, nanošenje opekotina, itd.),
- Seksualno nasilje (svaka povreda polne slobode i polnog morala, svaki vid degradiranja i ponižavanja na seksualnoj osnovi, „klasično“ silovanje, svaki vid prisiljavanja na seksualni odnos),
- Psihičko nasilje (zastrašivanje, stalno kritikovanje, potcenjivanje partnerke/a, emocionalne pretnje i optužbe, emocionalno ucenjivanje, stvaranje konfuzije i nesigurnosti kod žrtve, posesivno ponašanje, postavljanje nerealnih i neostvarivih očekivanja u odnosu na žrtvu, verbalno zlostavljanje, izlaganje žrtve pritisku, ispoljavanje zlostavljačkog autoriteta, nepoštovanje žrtve, zloupotreba poverenja, neispunjavanje obećanja, emotivna rezervisanost, minimiziranje, poricanje i prebacivanje krivice za nasilje, izolacija, uznemiravanje i maltretiranje),
- Ekonomsko nasilje (nasilno oduzimanje novca i vrednih stvari, kontrolisanje zarade i primanja, trošenje novca isključivo za zadovoljenje sopstvenih potreba, neispunjavanje obaveze izdržavanja neobezbeđenih članova porodice, zabrana članu porodice da raspolaže sopstvenim, odnosno zajedničkim prihodima, zabrana članu porodice da se zaposli i ostvari sopstvene prihode, oduzimanje sredstava rada, nametanje obaveze stalnog podnošenja detaljnih izveštaja o trošenju novca i dr.).
Konkretni slučajevi nasilja u porodici su, po pravilu, kompleksni, jer nasilnici istovremeno vrše više raznovrsnih oblika nasilja prema članu/članovima porodice.
U oblasti zaštite od nasilja u porodici, centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, po Porodičnom zakonu, ima širok dijapazon ovlašćenja: počev od pokretanja sudskog postupka, pomoći sudu u pribavljanju potrebnih dokaza, dostavljanja nalaza i mišljenja o svrsishodnosti tražene mere do preduzimanja mera starateljske zaštite, urgentnog zbrinjavanja i drugih mera porodično-pravne i socijalne zaštite, posebno kada su deca žrtve zlostavljanja.
Zloupotreba ili zlostavljanje deteta obuhvata sve oblike fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, seksualnu zloupotrebu, zanemarivanje ili nemaran postupak, kao i komercijalnu ili drugu eksploataciju, što dovodi do stvarnog ili potencijalnog narušavanja detetovog zdravlja, ugrožavanja detetovog razvoja ili dostojanstva u okviru odnosa koji uključuje odgovornost, poverenje ili moć.
Centar za socijalni rad, kao osnovna služba zaštite dece i organ starateljstva, ima status ključne institucije u organizovanju i koordinaciji procesa zaštite dece koja su žrtve nasilja, u kome učestvuju ustanove i pojedinci iz različitih sistema – zdravstva, obrazovanja, policije, pravosuđa, nevladinih organizacija.
Prvi korak u zaštiti jeste otkrivanje zlostavljanja i zanemarivanja deteta. Sve osobe koje su u kontaktu sa decom i posumnjaju na zlostavljanje i zanemarivanje deteta imaju zakonsku obavezu da to prijave nadležnom centru za socijalni rad.
Kada prijava, bilo pismena bilo usmena, uključujući i razgovor telefonom, stigne u centar za socijalni rad, procenjuju se stanje, rizici i potrebe deteta i porodice.
Ukoliko postoji potreba za zaštitom deteta od zlostavljanja/zanemarivanja, centar za socijalni rad može:
- Primeniti meru korektivnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava,
- Staviti dete pod privremenu starateljsku zaštitu, uključujući izmeštanje deteta iz porodice i obezbeđivanje smeštaja u drugu porodicu ili ustanovu socijalne zaštite,
- Pokrenuti sudske postupke radi zaštite prava deteta, radi lišenja roditeljskog prava, određivanja mera zaštite od nasilja u porodici i dr.